Prije 86 godina, 17.februara1936. u malom selu Zagvozd pokraj Imotskog rodio se Stipe Šuvar, istaknuti jugoslavenski i hrvatski političar, sveučilišni profesor i priznati demograf, urednik lista „Hrvatska ljevica“ – list za demokraciju i socijalnu pravdu, osnivač i prvi predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske i vođa socijalističke opcije.
Stipe Šuvar je bio jedan od istaknutih funkcionera SKJ i član Predsjedništva Jugoslavije u zadnjem sazivu. Tokom svog političkog djelovanja Stipe Šuvar imao je brojne pristaše, ali i protivnike. Preferirao je borbu argumentima, zastupao je tezu „knjigom na knjigu“ što su mu priznavali i najžešći oponenti koji se nikada nisu slagali s njegovim socijalističkim idejama.
Umro je ostavši do kraja dosljedan borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda na ovim prostorima, bio je posljednji aktivni graditelj društva u kojem je većina ljudi živjela bolje i sretnije. S njim je otišla i jedna cijela epoha.
TAKO JE GOVORIO STIPE ŠUVAR …
O TITU Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe.
Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i bjelogardijci koji danas partizane optužuju za zločine.
Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima.
Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.
O TITU Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji “nekoliko protuva”. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, “prvi gerilac u Evropi”. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru. .(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)
O RASPADU JUGOSLAVIJE Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama. (“Feral Tribune“, Split, 1999.) .
Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto. (“Ekonomist“, Beograd, 2004.)
O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte. (“Index“, Podgorica, 2003.)
O EVROPI Jer, za Evropu će sve zemlje od Triglava do Vardara, pa i one druge na Balkanu i na istoku Evrope, biti tek njezina nerazvijena periferija, uveliko diskriminirana, pa i prezrena, a jedino isplativa za korporacijski kapital, za eksploataciju jeftinije radne snage i plasman onih proizvoda koji nisu kurentni tamo gdje se proizvode ili nabavljaju. (Dr. Stipe Šuvar, Hrvatski karusel)
O SEBI Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalističkiuniverzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti! (“Puls“, Skopje, 1992.)